Videla ga je. Stajao je za šankom i pričao sa prelepom devojkom sa druge strane. Ona ga je gledala svojim velikim i sjajnim očima, punim nade... još uvek neukaljane lošim iskustvom. On je gledao u njene oči i žalio unapred sve njene suze, oplakivao sve njene buduće lomove. Njegova odeća bila je izgužvana. Svaki laneni nabor je pričao o nekom delu njegovog dana. Videlo se da je tog dana puno sedeo. Pio je nešto iz male čaše. Sa njegove desne strane je bio jedan mornar, veselog i pomalo crvenog lica. Pričao je sa njim kao da se poznaju odavno. Bio je to najčudniji detalj, Bronzani dečak nije izgledao kao neko ko deli epizodu sa tim mornarom. Bili su dva sveta za istim šankom. U lokalu je bilo još dvanaest stolova koji su svi redom bili zauzeti. Sve je bilo u nekom polumraku. Na zidovima detalji iz nekog drugog života... slike reka, mora, brodova, ribara, berača pamuka, muškarac i njegova žena, samo žena sa cvetom u kosi, velika riba, ... i jedan čudan akvarel sa sirenom. Ova poslednja slika, dobro skrivena od pogleda je bila detalj koji je odudarao od čitavog ambijenta i ona je znala da će je naći, tražila ju je na tom zidu. Polako je klizila, razmišljala o svakom pokretu, uskladila ga sa muzikom. Čudan ples, a kada je njena pojava skrenula pažnju para za stolom ispod slike nekog psa, trgla se iz bluza, stavila namerno polupijan izraz lica i krenula ka stolu za bilijar. Ponovo neprimetna i sigurna u svoju anonimnost, uzela je bilijarski štap iz ruke nekog mornara, osmehnula mu se, udarila sve pogrešne kugle i bez ikakvog pravila ih uredno poređala u rupe. Polupijano društvo oko stola se smejalo, gubilo svest u tom glasnom smehu, a ona se ponovo udaljila. Našla je jednu stolicu u ćošku, sela i gledala ga. Bila je u potpunom mraku, niko osim stolice nije znao za njeno prisustvo. Zapevala je nešto, tiho, a on je naslutio njen glas. Okrenuo se oko sebe, pitao konobaricu šta se to čuje, a ona i crvenkasti mornar su se smejali i objasnili mu da halucinira. Mislio je da ipak nije toliko popio, ali ko zna, možda je to bio glas iz njegove podsvesti, pevao pesmu koju je želeo da čuje nakon napornog dana. Više nije znao šta je san, a šta se zaista dešava. Ona, želja, koja je gorela u njemu jače nego ikada, pekla ga je koža, osećao je njen dodir, bila je u njemu, bila je na njemu. Čuo je udarce njenog srca sve glasnije. U jednom momentu je ta pozadina postala previše gusta i teška za njegove noge. Seo je brzo na barsku stolicu u strahu da će pasti, zatvorio oči potpuno siguran da je ona njegov lični demon i nije mogao ništa da učini da je zaustavi. Otvorio je oči i nemoćno se nasmejao samom sebi. Kroz maglu duvanskog dima gledao je ogledalo iza flaša neuredno poređanih u šanku. Nalepnice su skakale i krenuo je da ih čita redom pokušavajući da otera misli o Njoj. Mila nije bila tu, mislio je da je sam, okružen bluzom, dimom, mornarima i ženama u čudnim haljinama.
Ona. Nije mirovala dugo u svom ćošku. Nije mogla dugo da se zadrži na toj razdaljini. Krenula je prema njemu, polako, pomalo nesigurno. Stala je oko dva metra iza Njega.
Ugledao je Njen odraz u ogledalu negde između flaše broj 11 i 13. Nije više verovao svojim čulima. Gledao ju je nekoliko sekundi bez ikakvog znaka raspoznavanja, a onda podigao čašu prema ogledalu i rekao: Sirene su moje omiljeno voće!
Potom se pridružio smehu mornara i konobarice zbog bilo čega što je njima tog momenta bilo zabavno. Mornar je pričao o svojim poslednjim avanturama. Uključio se u razgovor u nadi da će oterati svoje previše crvene misli o Njoj.
Već je bila iza njegovih leđa, stavila tmu ruke u džepove, nagnula se i šapnula mu:
Želim tebe Bronzani!
Njen glas pomešan sa šumom mora prostrujao je kroz njegovo telo, doneo mu je vetar i talas osveženja. Osetio je potpuni mir i slobodu. Stavila je ruke na njegov ramena, poljubila ga u vrat dok su joj ruke prelazile preko lanenih leđa... i polako se udaljavala. Izašla je napolje.
Opet, još jače nego pre, vratila se vrelina... nakon leka za njegove rane, neko je ponovo sipao živu sodu na njegovo meso. Ubeđen da je sve san, platio je račun i otišao kući.
Kod kuće je besan legao u krevet. Nije znao da li je besan na sebe ili na nju. Zaspao je nesvesan crvenog znaka koju je ležao na njegovom vratu.
Došlo je jutro, ali u njegovoj glavi je još bilo malo dima od prethodne večeri. Preterao je sa pićem, svašta mu se priviđalo. Ali probudila se sumnja pod dnevnim svetlom. Možda? Ustao je i pretražio džepove. Našao je poruku...jedan papirić ga je žuljao u rukama.
Ona. Nije mirovala dugo u svom ćošku. Nije mogla dugo da se zadrži na toj razdaljini. Krenula je prema njemu, polako, pomalo nesigurno. Stala je oko dva metra iza Njega.
Ugledao je Njen odraz u ogledalu negde između flaše broj 11 i 13. Nije više verovao svojim čulima. Gledao ju je nekoliko sekundi bez ikakvog znaka raspoznavanja, a onda podigao čašu prema ogledalu i rekao: Sirene su moje omiljeno voće!
Potom se pridružio smehu mornara i konobarice zbog bilo čega što je njima tog momenta bilo zabavno. Mornar je pričao o svojim poslednjim avanturama. Uključio se u razgovor u nadi da će oterati svoje previše crvene misli o Njoj.
Već je bila iza njegovih leđa, stavila tmu ruke u džepove, nagnula se i šapnula mu:
Želim tebe Bronzani!
Njen glas pomešan sa šumom mora prostrujao je kroz njegovo telo, doneo mu je vetar i talas osveženja. Osetio je potpuni mir i slobodu. Stavila je ruke na njegov ramena, poljubila ga u vrat dok su joj ruke prelazile preko lanenih leđa... i polako se udaljavala. Izašla je napolje.
Opet, još jače nego pre, vratila se vrelina... nakon leka za njegove rane, neko je ponovo sipao živu sodu na njegovo meso. Ubeđen da je sve san, platio je račun i otišao kući.
Kod kuće je besan legao u krevet. Nije znao da li je besan na sebe ili na nju. Zaspao je nesvesan crvenog znaka koju je ležao na njegovom vratu.
Došlo je jutro, ali u njegovoj glavi je još bilo malo dima od prethodne večeri. Preterao je sa pićem, svašta mu se priviđalo. Ali probudila se sumnja pod dnevnim svetlom. Možda? Ustao je i pretražio džepove. Našao je poruku...jedan papirić ga je žuljao u rukama.
1 comment:
Odbauljao je do police na kojoj je bila poslednja boca ruma. Otvorio je i otpio dobar gutljaj misleci da ce ga to protresti i povratiti mu osecaj za realnost. Pogledao je u ogledalo...i video na vratu poljubac preslikan sa papirica. Bez poruke. Hiljade iglica ubadalo ga je po celom telu. Vrelina je krenula od mesta na kome je utisnula svoju zelju i sirila se po celom telu. Poceo je da drhti. Puzio je ruku i spustio zastor od trske na prozor i sada se u sobu probijao samo pokoji zrak vrelog tropskog sunca. Jos uvek u lanenoj kosulji ulepljenoj od znoja, mornarskih prica i alkoholnih isparenja pomesanih sa teskim mirisom duvana, izguzvanoj od svega sto se jeste i nije dogodilo, vratio se do kreveta, obarajuci sce sto mu se naslo na putu. I pre nego sto je i dotaknuo grubo platno prekrivaca, zaspao je groznicavim snom u kom se smenjivalo hiljade pohotnih zena ogromnih cvrstih grudi koje su ga presretale, grlile ga i milovale, ljubile, dodirivale mekano grubi lan, a on se u snu nije mogao oteti osecaju da ga sve to prlja i da ne zeli da bude deo toga. Nepazljivo ih je gurao od sebe, ne mareci da li ce koju povrediti cvrstim stiskom sake ocvrsle od svih vetrova kojima je prkosio stojeci na palubama nebitnih mu brodova, boreci se za svoj prostor, boreci za da ostane cist, ne zeleci da se rasprsi slika nepoznate zelje vrelih usana.
Tada je shvatio. Nije joj video lice i nije video usne koje su ga obelezile, ali je znao da je njih sanjao svake noci. U svakoj ispijenoj boci ruma bila je ona. Svaki olujni oblak imao je njen nepoznati lik. Uvek drugaciji, a uvek isti.
Divlje zene su nestale, ostavio ih je iza sebe. Trcao je koliko ga noge nose...trcao je neznano kuda...trcao je ka njoj. Rasirio je ruke, kosulja je leprsala, sandale su spale s nogu, a on nije osecao vreli pesak pod nogama ni kamencice koji su se zabadali u tvrde tabane. Vise nista nije osecao, osim da je strasno bitno da trci. Njoj u zagrljaj, da se istopi, da nestane, da se pretvori u nju, u njen poljubac, u njen dodir, u njen zagrljaj, u njen uzdah i da jednom glasom vicu da ih nebo cuje, da i nebo zna da je ona nasla njega i da je on nasao nju...
Post a Comment