Imali smo samo dva dana da završimo priču. Gledao si me nervozno kao da sam ja kriva za ovakav tok događaja. Zaista nisam mogla da učinim ništa da stvari promenim. Možda je moja krivica jedino to što sam zaboravila kako proleće utiče na mene. Čekala sam leto da završim glavne stvari. To je neki čudan dogovor između mene i leta... nekako bolje funkcionišem na višim temperaturama. Hladnoća me ubija. Kada sam pristala na pomeranje roka bilo je vrelo proleće, a onda se vratila zima, ne za dugo, ali deset dana je bilo dovoljno da nas oboje dovede u nelagodnu situaciju. Smeškala sam se preko volje, htela sam da budem ozbiljna i zabrinuta, ali nije mi polazilo za rukom. Sve mi je bilo nekako komično. Ali ti si se tako lepo nervirao, nisam ja kriva što uvek gledam širu sliku, a ti ipak više obraćaš pažnju na danas. To je bila naša tajna veza. Ti si vodio računa o stvarima koje su meni izmicale, a ja sam letela dalje... Brinuo me je momenat kada će ti dosaditi da stalno krpiš moje rupe. Znam da će se to svakako jednog dana desiti, sevaće gromovi, dignuće se oluja, ti ćeš me oduvati kao vetar koji stalno vijam. Sutra će ti već biti krivo, možda ćeš naći moje ranjeno telo u moru, ali seme sumnje u valjanost naše veze biće posejano i više me nikada nećeš onako bezbrižno zagrliti.
A možda ću se iznenaditi, možda se nijedna od mojih sumnji neće ostvariti. Možda sam zaista rođena pod srećnom zvezdom. Možda ću naučiti svoju lekciju strpljivosti i krenuti korak po korak, umesto da hvatam samo svaki treći. Neka me neko uštine, možda sada sanjam.
Dosadilo mi je da glumim zabrinutost, krenula sam prema kupatilu skidajući se usput i ostavljajući trag odeće za sobom. Mrštio si se gledajući u moja leđa. Znala sam, nisam morala ni da se okrenem. Skočila sam u kadu i počela da sanjam. Ispričala sam priču do kraja samoj sebi dok sam nazirala svoj lik u zamagljenim ogledalima. Ustala sam i na ogledalu prstom nacrtala sat sa Katedrale u Bronzanim brdima. Izašla sam iz kade i krenula prema krevetu, opet ostavljajući trag, ali ovaj put vodeni. Video si i to, ustao si besan i ušao u kupatilo da vidiš čitavu štetu koju sam napravila da bi mogao propisno da me izgrdiš. Ipak je to bilo tvoj stan, tvoje kupatilo i tvoja postelja u koju sam onako potpuno mokra legla. Našao si moj crtež koji se polako gubio i nasmejao se. Uspela sam da razbijem tvoj bes i nervozu, krivio si sebe što si posumnjao u mene... sav uzbuđen otišao si do kreveta u kom sam ležala. Bezbrižno, polusneno sam ti se nasmejala i šapnula da će sve biti u redu. Nagnuo si se iznad moje glave da me bolje čuješ... stavila sam ruku na tvoje rame i poljubila te tačno u momentu kada je san uhvatio čvrsto moje grudi.
Ostavio si me da spavam, izašao napolje i bio dugo odsutan, sve do večeri.
Niko ne zna šta si tada radio. Nisi želeo da kažeš. Bila je to samo tvoja tajna…
A možda ću se iznenaditi, možda se nijedna od mojih sumnji neće ostvariti. Možda sam zaista rođena pod srećnom zvezdom. Možda ću naučiti svoju lekciju strpljivosti i krenuti korak po korak, umesto da hvatam samo svaki treći. Neka me neko uštine, možda sada sanjam.
Dosadilo mi je da glumim zabrinutost, krenula sam prema kupatilu skidajući se usput i ostavljajući trag odeće za sobom. Mrštio si se gledajući u moja leđa. Znala sam, nisam morala ni da se okrenem. Skočila sam u kadu i počela da sanjam. Ispričala sam priču do kraja samoj sebi dok sam nazirala svoj lik u zamagljenim ogledalima. Ustala sam i na ogledalu prstom nacrtala sat sa Katedrale u Bronzanim brdima. Izašla sam iz kade i krenula prema krevetu, opet ostavljajući trag, ali ovaj put vodeni. Video si i to, ustao si besan i ušao u kupatilo da vidiš čitavu štetu koju sam napravila da bi mogao propisno da me izgrdiš. Ipak je to bilo tvoj stan, tvoje kupatilo i tvoja postelja u koju sam onako potpuno mokra legla. Našao si moj crtež koji se polako gubio i nasmejao se. Uspela sam da razbijem tvoj bes i nervozu, krivio si sebe što si posumnjao u mene... sav uzbuđen otišao si do kreveta u kom sam ležala. Bezbrižno, polusneno sam ti se nasmejala i šapnula da će sve biti u redu. Nagnuo si se iznad moje glave da me bolje čuješ... stavila sam ruku na tvoje rame i poljubila te tačno u momentu kada je san uhvatio čvrsto moje grudi.
Ostavio si me da spavam, izašao napolje i bio dugo odsutan, sve do večeri.
Niko ne zna šta si tada radio. Nisi želeo da kažeš. Bila je to samo tvoja tajna…
1 comment:
Kada sam te veceri usao u Pomorski Institut, visoki kameni zidovi svedocili su o davno minulim vremenima. Izlozba slika Karavadja Merizija skoro da je vec presla u stalnu postavku. Kazu da je bio jako nezgodan tip, prgav i kavgadzija, i da je cesto morao da bezi krijuci se od svih kojima je pokazao svoje pravo lice. Biblijski motivi predstavljeni u mracnim tonovima kidani su vrelo crvenom bojom ogrtaca koji su, po njemu, bili jako popularni u to vreme.
Kroz ogromne holove vodila me je melodija koja se lagano pojacavala. Kada sam se priblizio maloj improvizovanoj koncertnoj dvorani, zacuo se dugi uzdah iz stotinak grla. Pozurio sam ne dozvoljavajuci vise da moj pogled sara platnima cija je patina mirisala na proslost. Franceska je vec bila na maloj bini, stesnjena izmedju gitare, udaraljki i promuklog glasa koji je, na spanskom, pevao verovatno o ljubavi. Pogled prema bini, jos sa zaasvodjenog luka na ulazu u dvoranu, objasnio je one uzdahe. Duga crvena haljina pripijena uz gornji deo tela, ispod struka se sirila i granala u hiljade razigranih karnerica. Crveni karmin na usnama cinio je da izgledaju kao da gore i zovu u pomoc da budu spasene crvene vreline. Podigla je ruke i rasirila iza sebe ogromnu belu leprsavu maramu koja je jos vise raspalila vatru koja je plamtela sa bine i pretila da zahvati celu salu. Krupne crne oci kao da su se osmehivale. Svesna svoje moci, Franceska je klizila malom binom u gracioznom flamenku a zvuk potpetica samo je pojacavao njenu hipnotisucu snagu. Potpetice...haljina....kastanjete... haljina...usne...oci...bela marama...haljina...karmin...
odjednom je sve postalo jarko crveno.
Otvorenih usta, bez daha, video sam pred sobom samo veliku crvenu mrlju koja je postajala sve veca, priblizavajuci mi se i preteci da me uvuce u vrtlog ludoudarajucih potpetica, pomahnitale haljine, vrelih usana, krupnih crnih ociju i uznese u nezamislive visine daleko prema plamtecem suncu.
...
U poslednjem trenutku sam se okrenuo, protrcao pored Karavadja i ne primetivsi ga. Istrcao sam na ulicu ispred Pomorskog Insitituta i umalo pao pod tockove crvenog Twinga. Ludi bronzani decak se tako neocekivano pojavio kroz tamna vrata Pomorskog Instituta. Spasonosno odskocivsi u stranu u poslednjem trenutku, samo sam stigao da u prolazu vidim lice morske sirene iza volana i njen uplaseno zbunjeni pogled.
Post a Comment