Prošao je još jedan dan bez ikakvih vesti od Bronzanog dečaka. Zašto joj se ne javlja? Da li ju je zaboravio? Da li mu se nešto desilo? Brinula se. Želela je da misli pozitivno, trudila se da bude nasmejana i vesela, ali crne misli su je sustizale. Da li bi Bronzani tek tako odlutao bez traga i glasa? Ne, njen dečak to nikada ne bi dozvolio... da ona od brige ne može noću da spava.
Prevrtala se u krevetu, terala rojeve misli kada su na opšte izenenađenje u sliku uletele te banana ribe. Prokleti Selindžer, šta on sada u sred noći hoće od mene!? Raskinuli smo pre više godina, on mene ne zanima, običan folirant... eto, šta je on!
Pošto i onako nije mogla da zaspi, izašla je iz kreveta i uzela sa police davno zaboravljenu knjigu For Esme, with love and squalor. Setila se kako je nekada volela te priče, kako je bila srećna što nije sama na svetu... dokle god su tu članovi porodice Glass.
Vratila se u krevet sa knjigom i upalila lampu pored kreveta. Pročitala je sa delimičnim gađenjem i prezirom prvu priču. Nikad do kraja nije racionalizovala svoju promenu raspoloženje prema Selindžeru... kako je ta ljubav prešla u temeljnu mržnju. Gde je on to tačno skinuo svoju masku i pokazao svoje ružno lice foliranta? Kada je i kako ona to shvatila?
Detektiv u njoj se probudio još jednom, priča o banana ribama je bila ključ. Kada je završila sa čitanjem bilo je jasno. Ubio je Simora! To je bio greh koji ga je raskrinkao. Ubio ga je bez ikakvog razloga, imao je toliko života u sebi, toliko ljubavi za ceo svet. On se nikada ne bi ubio!
Zašto je to učinio? Simor ga ničim nije ugrožavao... ili možda jeste? Baš zbog toga što nije bio nalik njemu, nalik bilo kome iz porodice Glass, on ih je prezirao. Osvetio im se za sve to što su oni imali, a on ne... Ipak ih je on stvorio. Tada sam shvatila, on je bio folirant! Pisao je o stvarima o kojima ništa nije znao. A pre nego što ga je ubio učinio je da povredi i gurne od sebe devojčicu koja je želela da se igra. Ostavio je u životu sve folirante, površne ljude koje je opisivao sa puno detalja kako puše, kako lakiraju nokte, kako piju i iz čega piju...
Simor je živ! Možda ponekad usamljen i neshvaćen, ali on i dalje voli život... on voli.
Ja volim Bronzanog dečaka, a on mi se ne javlja. Možda sam postala smetnja, možda me je prosto zaboravio ili ima važnija posla... ali on to nikada, nikada mi to ne bi uradio.
Prevrtala se u krevetu, terala rojeve misli kada su na opšte izenenađenje u sliku uletele te banana ribe. Prokleti Selindžer, šta on sada u sred noći hoće od mene!? Raskinuli smo pre više godina, on mene ne zanima, običan folirant... eto, šta je on!
Pošto i onako nije mogla da zaspi, izašla je iz kreveta i uzela sa police davno zaboravljenu knjigu For Esme, with love and squalor. Setila se kako je nekada volela te priče, kako je bila srećna što nije sama na svetu... dokle god su tu članovi porodice Glass.
Vratila se u krevet sa knjigom i upalila lampu pored kreveta. Pročitala je sa delimičnim gađenjem i prezirom prvu priču. Nikad do kraja nije racionalizovala svoju promenu raspoloženje prema Selindžeru... kako je ta ljubav prešla u temeljnu mržnju. Gde je on to tačno skinuo svoju masku i pokazao svoje ružno lice foliranta? Kada je i kako ona to shvatila?
Detektiv u njoj se probudio još jednom, priča o banana ribama je bila ključ. Kada je završila sa čitanjem bilo je jasno. Ubio je Simora! To je bio greh koji ga je raskrinkao. Ubio ga je bez ikakvog razloga, imao je toliko života u sebi, toliko ljubavi za ceo svet. On se nikada ne bi ubio!
Zašto je to učinio? Simor ga ničim nije ugrožavao... ili možda jeste? Baš zbog toga što nije bio nalik njemu, nalik bilo kome iz porodice Glass, on ih je prezirao. Osvetio im se za sve to što su oni imali, a on ne... Ipak ih je on stvorio. Tada sam shvatila, on je bio folirant! Pisao je o stvarima o kojima ništa nije znao. A pre nego što ga je ubio učinio je da povredi i gurne od sebe devojčicu koja je želela da se igra. Ostavio je u životu sve folirante, površne ljude koje je opisivao sa puno detalja kako puše, kako lakiraju nokte, kako piju i iz čega piju...
Simor je živ! Možda ponekad usamljen i neshvaćen, ali on i dalje voli život... on voli.
Ja volim Bronzanog dečaka, a on mi se ne javlja. Možda sam postala smetnja, možda me je prosto zaboravio ili ima važnija posla... ali on to nikada, nikada mi to ne bi uradio.
1 comment:
Laganim korakom izasao je iz oronule kolibe, u dvadeset koraka presao onih deset koliko ga je delilo od mirne obale i skruseno, jos uvek pod utiskom sna, seo u mokar pesak, na mestu gde pocinje okean more. Dve krupne suze zamenile su graske znoja, lenjo se otkotrljale sa lica izmucenog nemornim snom i napravile koncentricne krugove na povrsini vode nikad mirnije. Krugovi su se preplitali, tek da kao deo njega, zaprkose mocnom Neptunu.
A onda je iz vode zaista izleteo veliki Neptun, praveci ogromne talase. Bronzani se prenuo iz svoje sebicno melanholicne obamrlosti.
"Opet se srecemo, Bronzani!" - zagrmi mocni Neptun. Decak je bez reci pratio spektakl.
"I opet pravis neprilike i sebi i drugima!" - zagrmeo je sedobradi, sve besniji. Verovatno ga je jos vise izludjivalo to sto je Bronzani i dalje nehajno pustao suze da se
kotrljaju niz lice i padaju u vodu, sada vec uzavrelu sto od same pojave, sto od besa Neptunovog.
"Jesam li ja zaspao pored vode onako nestvarno mirne? Sta sedobradi uopste sada hoce od mene? Odakle on zna za moje snove?" - kljucalo je u glavi decaka dok je pogledom okamenjenim od neshvatanja gledao kroz gospodara svih bica koja plivaju morima, obavijenog prokljucalom prskajucom vodom. Pridigao se na noge jos uvek slabe, okrenuo ledja mocnoj pojavi i krenuo ka svojoj kolibi. Drhtavo zurnim korakom grabio je od obale, skacuci sa kamena na kamen. U jednom trenutku je pokleknuo, izgubivsi ravnotezu u kratkom skoku, i dok je gromki glas iz mora, zajedno sa hucanjem ustalasane vode, polako nestajao u osecanju bola, zrnca peska pokuljala su u usta sirom otvorena u bolnom kriku.
Za trenutak se sve zacrnilo, a onda je kroz jedva razmaknute trepavice svet ponovo dobio svoje ustaljene boje. "Dobro je" - pomislio je - "nisam udario glavom". Pokusao je da se pridigne, ali jednom nogom je to bilo malo teze izvodljivo. Druga jednostavno nije reagovala na misao tako jasnu - "Ustani Bronzani!"
U daljini je odjekivao Neptunov smeh. Sacekao je nekoliko trenutaka nadajuci se da ce se noga probuditi
i ponasati se onako kako se od nje ocekuje, ali uzalud. Sa bolnom grimasom na licu, pridigao se na laktove i poceo da puzi prema kolibi, izbegavajuci jos po koji retki zaverenicki kamen koji je virio iz vrelog peska koji mu je prljio stomak, ostavljajuci za sobom vijugavi trag poput zmije. Laknulo mu je kada je osetio prijatni hlad kolibe. Dovukao se do kreveta i poslednjim naporom obamrlog tela oslabljenog dugim spavanjem, alkoholom, nemirnim snovima, nesnosnim bolom u nozi, pokusao da se pridigne. Posle tri neuspesna pokusaja, strovalio se na pod svom tezinom, vukuci za sobom plahtu jos uvek vlaznu od prljavih snova. Pogleda uprtog u drvenu tavanicu, mislio je o sireni. Usamljeniji no ikada, nemocan i pritajen pored kreveta, sakriven od celog sveta, sklopio je oci da budan sanja neku drugu obalu gde mu niko nece zabraniti da lenjim korakom, ruku pod ruku, seta sa sirenom.
Post a Comment